Dva meseca je gubava kenjala o nekom tipu koji je zveknuo neku babu a posle se šatro premišlja, da l sam trebao, ovo ono... Čoveče, cela knjiga o zveketanju jedne babe... a šta bi bilo da je tip roknuo neku super cicu, e al kurac bi to stavili u lektiru rođaci...
Ovo su reči koje Pinki izgovara u čuvenom filmu Rane, koji bi mogao vrlo verovatno od reči do reči da citira svaki mladi ratnik koji ne vidi neku dalju perspektivu življenja u ovoj državi te je stoga zavrnuo obe nogavice i odlučno uskočio u blato i krenuo Pinkijevim i Švabinim stopama, svestan da verovatno neće doživeti tridesetu. I ne osuđujem ih uopšte, Pinki je u neku ruku imao pravo.
Razvojem interneta i koračanjem putem globalizacije, odjednom je ono tamo negde iza sedam gora i mora postalo udaljeno samo par klikova od vas, skoro, eto, kao da ste i vi postali deo tog nečega. Tako more današnjih milenijalsa a bogami i starije ekipe (zahvaljujući tabloidizaciji i rijalitizaciji medija) ima uvid u sve što rade mnogi svetski selebritiji od brendova koje nose do njihovog odnosa sa drugim ljudima. I to nije loše uopšte. Problem je kada jedan mali anonimni evridž džo istripuje, nošen time, da je eto baš on poseban i da nosi u sebi nešto neverovatno i da je on sledeći Kanye ili Kim i da je samo pitanje vremena kada će biti milioner jer je predodređen za to, duboko verujući da u sebi nosi toliku vrednost koja će ga nesputano dovesti do te tačke. Crvena lampica se pali kada te realnost polije hladnim tušem i malo našamara, kada vidiš da tvoje okruženje, država ili upošte tvoje stanje u kom se nalaziš trenutno nije baš idealna pista za takvo poletanje. Tačno je da pritisak stvara dijamant, ali se iza jednog dijamanta nalazi stotine slomljenih karaktera koji su pokušali da postanu dijamanti, koji su sada zatvoreni u svom svetu duboko verujući da i dalje sijaju punim sjajem. Drugi su ipak, podigli frustracijama, usled suočavana sa nesposobnošću da zasijaju, tačku ključanja na novi nivo, pretvarajući sebe u male tempirane bombe koje hodaju ulicama svakodnevno pored nas i s vremena na vreme naprave neko sranje.
Sa velikim brojem fiktivnih pojedinačnih vrednosti, stvara se masa koja je u suštini jedno veliko ništa – ne mogu čak ni da kažem da je njena vrednost nula, pre bih rekao da je vrednost čak i negativna, jer ima tu moć da usisa u sebe i neke dobre dobre stvari i konvertuje ih u loše. Peer pressure, jebiga.
R.I.P. upravo za sve male pinkije i švabe koji su umislili svoju posebnost i odlučili da zasijaju ali na pogrešan način.
Andrić je rekao zanimljivu stvar prilikom dodele Nobelove nagrade, koja mi se urezala u glavu još od srednjoškolskih dana – Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati.
Ja bih rekao, ne da smo bačeni u bilo koji okean, već pravo u Domanovićevo Mrtvo more i to onako, na glavu i ajde sad – maši rukama, maši nogama, kako znaš i umeš samo da se ne utopiš. A more postaje sve šire i dublje kada god jedan mali, novi fejk Kanye zaključi da mu je čak i ispod časti da maše rukama i nogama i odluči da čeka spasilačke službe ili jednostavno počne da uživa u plutanju.
Odakle dolazi svo to usrednjavanje?
Kao neko ko ima dva metra, skontao sam da ume nekad da bude cimanje kad pereš ruke i da jednostavno moraš da se sagneš, jer ti je lavabo prenisko postavljen pa onda malo bol u leđima, pa kad prolaziš kroz vrata paziš da ne udariš glavom, pa onda sedneš na nisku stolicu jer provodiš pola dana za kompom pa se ukočiš toliko da bi ti se i Stiven Hoking nasmejao, brzinom od par reči u minuti. Jednostavno – visok sam natprosečno.
I to je upravo glavna reč - prosek. Upravo na njegovim temeljima je podignuta ta zahuktala mašina zvana kapitalizam, koliko god to paradoksalno zvučalo.
Jednostavno taj majstor koji postavlja te lavaboe u objekte će ih uvek postaviti na tu visinu jer će tako odgovarati većini – više zadovoljnih znači više angažmana, a to znači više para. Prosečnih u nečemu uvek ima više nego onih koji odudaraju gore ili dole, zato se to i zove prosek. Svet se kroji prema njima i opa - eto ga tržište, eto love. Onaj koji proizvodi odelo, će praviti to u veličinama koje odgovaraju prosečnom čoveku jer mu se tako isplati, onaj koji snima muziku će snimati ono što većina želi da čuje itd.
Klasičan ples po Gausovoj raspodeli.
Jebi se Gause! Public domain
I danas, poslodavcima nije potreban neko ko je kompletna ličnost iako bi se tako, ako se bolje razmisli, negovao napredak celog društva, na duže staze. Potrebni su usko profilisani stručnjaci koji će da brzo odrade posao i da naprave pare. Svetu nije potreban jos jedan Leonardo da Vinci koji će da se razume u isto vreme u umetnost, matematiku, medicinu, inženjerstvo itd. Potrebno je da znaš samo jednu stvar i da to dovedeš do savršenstva i ti si savršen radnik koji će da odradi ono šta se od njega očekuje brže, jače i bolje i nikoga ne interesuju ostale strane tvoje ličnosti koje su možda u neviđenom hendikepu što upravo na duže staze može da dovede i do ozbiljnih problema u društvu, kada dođemo do količine koja okuplja kritičnu masu. Nije nikome potreban neko ko je suštinski izvanredan, već je sam pojam izvanrednosti na neki način izvrnut i, po mom mišljenju, degradiran kako bi savršeno podstakao upravo one od kojih će da se zatim traži da rade još napornije i održe taj cash flow. Tarabići su izgleda bili u pravu – dolaze Kinezi, ali na neki mnogo ironičniji način.
Ovde je odlično mesto da citiram jedan zanimljiv tekst (shoutout za brata Hiddena):
Današnji misleći čovek mora istovremeno biti i jack all of trades i master of one, ako želi da bude relevantan sagovornik. Ovo drugo se postiže predanim radom, dok je prvo postalo lakše nego ikada – upravo zbog interneta, kolektivne mudrosti mase i mogućnosti da gotovo spontano pronalazimo i usvajamo informacije. Izostanak jedne od dve spone ima dalekosežne posledice – nepostojanje prve dovodi do izolovanih, autističnih stručnjaka koji su u velikoj meri i zaslužni za to što sistemi u kojima donosioci odluka deluju najčešće nisu u mogućnosti da uspostave održiv dijalog sa zajednicom (opet ja o mojoj participaciji). Nepostojanje druge, ima daleko tragičnije efekte jer stvara diletante koji ne prezaju od toga da preuzimaju odgovornosti koje pripadaju stručnjacima – pri čemu su najčešće nesvesni onoga što čine.
Ironično je to što svet upravo guraju napred oni ljudi za koje on nije skrojen, iz nemogućnosti da se adaptiraju, tražeći nova rešenja i pritom šlepujući mediokritet koji jednostavno – bleji. Ako ne mogu da pronađem krevet koji odgovara mojim dimenzijama, naručiću nešto custom made ili ću na kraju krajeva napraviti sam sebi šta mi treba. Moram.
Ceo taj kapitalistički aspekt koji daje sredini zlatan sjaj je bitan, ali nikada ne bi mogao da se održi bez druge strane medalje, koja je daleko bitnija u ovoj priči – samoljublje.
Samoljublje u zlatnoj sredini? No shit, Sherlock...
Zanimljiva asocijacija za zlatnu sredinu je zlatni presek – savršen odnos dve veličine koji važi za meru lepote. Broj koji se nalazi svuda oko nas – od stvari koje su nastale u prirodi, do slika, statua i građevina poznatih umetnika, to je jednostavno nešto što neobjašnjivo prija oku, matematički pokušaj da se opiše ono nedodirljivo, božansko, ultimativno lepo.
Upravo prateći to samoljublje, zlatna sredina je zapravo sama izvadila tu zlatnu medalju iz svog džepa i ponosno je okačila oko svog vrata i samoproklamovala sebe zlatnim presekom društva – onako ni levo, ni desno, nalazeći upravo savršenu proporciju, to jest meru, tu negde, ušuškana u sredini.
Zlatna sredina je samu sebe proglasila zlatnom i na to ima puno pravo jer je zlatna baš zato što njeni pripadnici prolaze puno lakše u životu.
I koliko god da ste dobri ili loši u nečemu, uvek možete okupiti barem sto yesmana koji će da klimaju glavom uz vas i da vas ubede da ste genije i to je to samoljublje koje tu sredinu drži tako gustom i povezanom.
Prateći parolu da pametniji popušta, oni koji su mogli da stanu na put tome su bili previše zauzeti rađenjem ovoga, i godinama kasnije, sad smo tu gde smo, glupan je postao sadista i sad nema nazad – 21. vek tebra.
Kako to radi u praksi?
Binarizacijom svega i konstantnim raslojavanjem sredine na dno vrha i vrh dna dolazimo do toga da ne postoji jedan opšti i ulitimativno dobar, fuzzy referentni sistem za procenu neke vrednosti, već da postoji bezbroj malih, paralelnih univerzuma i u bar jednom od njih ono što bi suštinski moglo biti smatrano smećem ima neverovatnu, gotovo neprocenjivu vrednost.
Da pojasnim – igra se fudbal, da li je bolje da budeš neko ko će biti poslednji u prvoj ligi ili neko ko će da osvoji beton ligu? Ako zagrebemo ispod površine, ti kao šampion beton lige si – šampion. Nebitno to koliko je taj poslednji iz prve lige bolji od tebe, ti ćeš imati određena priznanja, nagrade, slavu, pa kad krene haos, ribe, ludilo, nebitno što je taj haos pod nekim šatorom u nekoj zabiti, nebitno što su te ribe sačuvaj me bože niti to što ti se divi dno dna, ti si jedan šampion, bog, otac, ploditelj, Era Ojdanić na Šabačkom vašaru.
I svakome ko pokuša da ti objasni da to nije neki uspeh, odgovorićeš sa lalalallala ne čujem te, ja sam šampion, dok držiš rukama začepljene uši i čekaš da se obrne to jagnje na ražnju.
Sa druge strane, onaj poslednji u prvoj ligi je ostavljen da se bori sa svojim neuspesima, često sumnjajući u svoje sposobnosti i upadajući u depresiju, ne videći svoj sopstveni kvalitet, iako bi se on u tom opštem referentnom sistemu, prilično lepo kotirao. Ali, nema priznanja, nema nagrada, ljudi vole pobednike, ma kakvi oni bili.
Ono što ti krokodili koji suvereno vladaju svojim malim barama ne kapiraju je to da je svet daleko veće igralište od njihove male bare. Kada bi izašli van, još uvek bi bili krokodili, ali bi sada neki leopard ili anakonda mogli da ih pojedu i zbog toga odlučuju da ostanu u bari, povlačeći za sobom svakoga ko se još drzne da je napusti.
I zbog svega toga, koga briga uopšte za neki duhovni napredak, negovanje svoje ličnosti, fizičke spremnosti, bavljenje umetnošću, kopanje malo dublje ispod površine za muzikom, filmovima i knjigama, za istoriju, razmišljanje, naporan rad na sebi kako bi se prevazišli nedostaci, empatiju, emocionalnu zrelost, traženje smisla, a kamoli za Dostojevskog i nekog lika koji je zveknuo neku bakutu.
Burazeru, nađeš državni poso i bog da te vidi.
I sve mi se nešto čini, rođaci, da sam prošao bolje od vas.
"U najvećoj sferi pobede haosa opstaje jedan nukleus kosmičkog reda i započinje ciklus kosmičke obnove."
"Treba ostati uspravan među ruševinama"
Dragoš Kalajić
Upravo, Dragos je bio neverovatan covek!
Dragi Nikola, Vaša izuzetnost i blistavost uma je tako očigledna da mi je sasvim prirodno to što ste, na neki način, ozlojeđeni i puni gneva. Pošto sam ja mnogo starija od Vas, osećam se pozvanom da Vam iz "iskustva" kažem da samo nastavite svojom stazom ka uspehu, šta god to podrazumevalo za Vas i da se ne osvrćete mnogo na mediokritete. Vi ste sjajni i ne dozvolite nikada i nikome da umanje taj sjaj. Samo nemojte da zaboravite da na tom putu mora biti i mraka koji će istaći blistavost. Nadam se da ste me razumeli na način na koji sam želela. Mnogo pozdrava i sve najbolje Vam želim.
Hvala na lepim recima :)
Nemojte samo pogresno da me razumete - uopste nisam ozlojedjen niti pun gneva, niti je ovo neka moja borba protiv zlatne sredine. Ja se, sta vise, odlicno osecam i potpuno sam okej sa mediokritetom. Ovo je vise neki prikaz mog razmisljanja koji bi mozda pomogao nekome ko upravo ima problema da nadje svoj mir, cisto da objasnim kako to funkcionise iz moje perspektive.
I zaista ne morate da mi persirate :)
Takodje, zelim Vam sve najbolje! :)
Veoma mi je drago što tako razmišljate i prosto se ponosim.
Inače, volim da persiram. Ja sam stara škola.:)
Ne mogu da kazem da mi to ne imponuje :D
Odlično, zrelo, razumno i sasvim realno sagledavanje stvari. Za takve poglede neophodna je visoka inteligencija i solidan nivo obrazovanja.
A to što nisi ni malo ogorčen na ovu temu je samo još jedan dokaz tvoje zrelosti.
I nije to samo sada postalo tako, nego je oduvek bilo i biće... Samo su u pitanju varijacije - u skladu s vremenom.
Pozdrav!
Hvala, slazem se :)
Ovo mi je omiljeni upvote ikada
Pricali smo na tu temu milion puta <3
This post has been voted on by the steemstem curation team and voting trail.
There is more to SteemSTEM than just writing posts, check here for some more tips on being a community member. You can also join our discord here to get to know the rest of the community!